Nazvao me prije nekoliko dana na posao moj devetogodišnji sin, koji ide u treći razred. Plače. Mama, kaže, reci da se nećes ljutiti. Ja kažem neću. Dobio sam četvorku iz kontrolnog iz matematike, veli. Četvorka je dobra ocjena, tješim ga ja prećutkujući da mi je pomalo krivo što nije “pala” petica. Ali mama, nastavlja on. Bio sam dobio peticu, ali htio sam da budem pošten…. i učiteljica mi umanjila ocjenu….
Sad mi ništa nije jasno. Kako dobio peticu, pa četvorku, pa bio pošten…?
Da skratim priču: Moj sin je dobio pet minus iz, po mome mišljenju, poprilično teškog kontrolnog iz matematike. Pošto ga je preletio pogledom, shvatio je da je učiteljica previdjela njegovu grešku. Javio se on, naivno pošten kako to samo djeca mogu da budu, da ukaže učiteljici da 48 plus šest nije 56 kako je on napisao, već 54… I učiteljica mu rekla: Vidi stvarno! Onda ti evo četvorka!
Utješim ja svoje dijete, tako preko telefona, da je to sve dobro, da je četvorka ooodlična ocjena, da neće ponavljati razred (čega se on jako plaši), da će vježbati pa neka ispravi ocjenu ako već želi tu peticu.
Smirim ga, ali znam da mom djetetu dugujem još nešto. Još jedu lekciju iz algebre koja se ne može izraziti množenjem i dijeljenjem ni mnogo složenijim matematičkim simbolima. Kopka me, muči, škakilja u mozgu jednačina koju ne znam da postavim, a znam joj rezultat. A moram mu to jednostavno, brojevima prve desetice objasniti, a ne da ga zbunjujem aksiomama i integralima. Elem, premišljam šta ću i kako i tako dođe vrijeme da krenem kući. Dođe muž po mene i ja mu ukratko ispričam sta je bilo. Kratko i jasno kaže on: Ne isplati se biti pošten!
Dođemo mi kući, stavimo naše dijete pred nas i kažemo mu, zanemarujući svu nauku, moral, čojstvo, poštenje i slične priče kojima smo nadojeni u srećno komunističko djetinjstvo; zaboravljajući na sve propovijedi vjerujućih nam roditelja, baka, pradjedova koji su se zaklinjali u Tita, Boga, Dražu, Lenjina, Kralja i koji su vjerovali da je obraz svetinja; stavljaljući po strani filozofije kojima su nas uspavljivali u osnovnoj školi prema kojima samo ljudi mirne savjesti i čista srca stižu u obećanu zemlju…. Elem, objasnimo mi svome sinu u tri riječi: Kad ti je dobro, ćuti! Kad te zakinu, buni se!
Nije sigurno dijete da zna baš najbolje o čemu mu zborimo. Ne zbog godina, ne zbog loše sročenog našeg naravoučenija. Ne, nego zato što mu ni roditelji nisu imali manje savjesti kad su odbijali angažman u stranci crvenih, plavih, zelenih koji su im nudili dobro plaćen posao, a zauzvrat tražili samo da vjerno nose boje, da ne pričaju mnogo, a još manje misle, da počesto klimaju glavom, da se ne libe da slažu, podvale, sa smiješkom zabiju nož u leđa, da se ne stide da obećaju svakome svašta ako će to naplatiti krstom na biračkom listiću, i da nikada, baš ni pripiti, ne govore o POŠTENJU.
Poštenje je danas misao o kojoj pošteni ćute da ih ne bi ismijali oni koji nam danas kroje školsku, zdravstvenu, nacionalnu, vjersku i ko zna koju još politiku, sređuju poslove, namještaju “dilove”, pričaju o moralu dok za sebe i buduća tri koljena namiču pare, kunu se u obraz i čast, obećavaju bajke, prodaju maglu a koji u đačkim knjižicama nisu imali veće ocjene od dvojke!
Još je dva mjeseca do kraja polugodišta. Vježbamo matematiku. Nije da se nije potkrala i pokoja trojka, dvojka i jedinica u sveskama moga sina. Nije mu matematika jača strana, ali nema veze. Iz poštenja ima peticu. Zaključno.
Autor: Marija R. / minimagazin.info
Autor: minimagazin.info