Da se u današnja vremena poslovi, škole, ispiti, krediti, napredovanja u profesiji, dobrim dijelom dobijaju preko veze, javna je tajna. Mi koji smo posao i diplomu dobili bez protežiranja maminih i tatinih kolega pomirili smo se sa činjenicom da tu ne možemo mnogo da promijenimo i da su poznanstva uvijek bila i biće, na našem brdovitom Balkanu, viza za uspjeh. Ali, boli kada to moraju da iskuse naša djeca.
Naime, moj sin završava pripremni razred muzičke škole. Pošto za matematiku, a vjerujem ni druge prirodne nauke nije posebno talentovan već su mu bliži pisanje, crtanje i umjetnost uopšte, izrazio je želju da nauči da svira gitaru.
Iako je deda po maminoj strani nudio keš za kupovinu nove harmonike ako se njegov unuk odluči da svira ovaj, po njegovom mišljenu, narodski i unovčiv instrument u koji se lako daju zadjenuti “šuške”, dedin se prvenac nije dao odgovoriti. Iako neodlučan po prirodi, ovdje je bio kategoričan – gitara i tačka!
Ali, pošto se bliži polaganje prijemnog ispita za upis u nižu muzičku školu, roditelji su pozvani na sastanak da bi nam učiteljica muzike objasnila još neke fomalnosti u vezi sa polaganjem testa. Okupljanje je iskoristila i da podsjeti one roditelje čija su se djeca odlučila za gitaru i klavir da još jednom popričaju sa svojim klincima je li to njihov konačan izbor, s obzirom na to da je navala za ove instrumente. Može se desiti da djeca ne dobiju to što su željela već ih zapadne neki drugi instrument. Zato je bolje da se na vrijeme preispitaju.
Prevedeno na svakodnevni, moderan jezik, plašim se da je poruka sljedeća – djeca čiji roditelji poznaju koga u školi, moći će da biraju. Ostali mogu da sviraju muziku koju im drugi iskomponuju.
Drugim riječima, mogu da posjeduju talenat, da imaju želju da uče, da su muzikalni kao sam Mocart, ako ne poznaju nekoga ko će im srediti mjesto u grupi gitarista, mogu da tamburaju koliko žele. A kad već pomenuh tambure i to je jedna od varijanti. Za tamburu je, kažu, slabo interesovanje, a druženje s njom ima računicu. Tu je tamburaški orkestar pa nastupi, putovanja, druženja…. Ali, džaba kad moj sin za tamburu neće ni da čuje.
Pošto učiteljica tvrdi da ipak ne treba biti kategoričan pa dijete prisiljavati da bira novi instrument, zasad ostajemo pri gitari. Znamo da rizikujemo. Rizikujemo da sutra ne budemo morali da sjednemo s našim djetetom i da mu objasnimo da će morati da uzme u ruke tamburu, harminiku, saksofon… jer je tako bolje. Ispričaćemo mu da je tambura vrlo slična gitari i da je to fini instrument koji sviraju samo obrazovani i kulturni ljudi. Objasnićemo mu i da je harmonika odličan instrument i uz to će ga dobiti na poklon. Reći ćemo mu da harmoniku najviše voli da čuje naš narod na svakolikim veseljima, zborovima, svadbama, krštenjima i da opijeni njenim zvukom stric Mitar i ujak Rajko, a bogami i baba Savka, ne žale da odriješe kesu i zakite svirca.
Nije loš ni saksofon. Džez, bluz, svirke po klubovima… a pametne i otmjene djevojke baš vole saksofoniste. Oni im izgedaju samozatajni, nedokučivi… Reći ćemo mu da neće moći da se sakrije od obožavateljki…
Prećutaćemo našem sinu, bar još neko vrijeme, jer sigurno ne bi razumio, da želja i talenat ponekad nisu prečica do cilja i kriterijumi za uspjeh. Da će neki mališani, zdravi pametni i napredni ništa više nego on, dobiti priliku da nauče da sviraju željeni instrument, jer njihovi roditelji znaju neke druge roditeljem ili roditelje roditelja ili prijateljevih rođaka kumove ili jednostavno igraju kako drugi, uglavnom vodeći šefovi orkestra, sviraju.
Kad malo poraste, naš sin će i sam shvatiti da na svijetu ima nepravde, da neki ljudi nezasluženo dobijaju ono što nisu zavrijedili i da je put linijom manjeg otpora nekad neminovan. Ali važno je ići, ne stajati. A ovi što sada sviraju, pa neće baš njihovi hitovi uvijek biti prvi na muzičkim top ljestvicama. Doći će vrijeme harmonike, tambure, frule i dvojnica, a do tada ne treba gubiti vrijeme. Treba svirati…
Autor: Marija R. / minimagazin.info
Autor: minimagazin.info