Rijetko gledam televiziju. Nemam omiljenu seriju još od Melrose Place-a. Televizor palim kasno, kada sam već u krevetu i kada mi san pada na oči. Ali sinoć, ne znam kako, upalih ga ranije i nabasah na ekranizaciju knjige nekad popularne Mir-Jam…
Kao i svaka serija, prikovala me za televizor. Radnja lagana, smještena u prošlost kada se živjelo drugačije i sporije. Svi mladi, lijepi i neiskvareni. Ne piju i ne puše. Rijetko varaju. Pošteno zarađuju. Žene zakopčane a opet zavodljive. Svi su nekako dobri i blagi. Uhvatila sam se kako u sebi „navijam“ da se sretnu i pogledaju. Da se On promijeni i da ga Ona, iako se malo boji, zavoli. Pa da onda žive srećno do kraja života. Baš kao u bajkama.
Prva riječ koja mi je pala na pamet kada sam je pogledala je romantično. Romantika je čin, mali a veliki, prepuštanje, trenutak, originalnost, inspiracija. Pitala sam se kada je neko za mene uradio nešto što bih mogla nazvati romantičnim? Osim crvene ruže koju mi je poklonio lokalni srcelomac – panker kada sam slavila sedamnaesti rođendan, i dao mi kompliment da mi je kosa kao paučina (što sam smatrala skoro pa izjavom ljubavi), iznenadnih zagrljaja, poklona koji su se podrazumijevali za godišnjice i rođendane, romantika u mom životu se uglavnom svodila na plaćanje pića (jednog) i poziva na čašicu razgovora u nekom golubarniku. Romantično? Baš i ne.
Kad sam bila mlađa, romantika mi je bila malo patetična. Možda je to zato što mi je sinonim za nju bio gledanje u zvjezdano nebo i večera uz svijeće. Godinama, umorna od brzog života koje nam nameće vrijeme u kojem živimo, bezobzirnih ljudi, muškaraca koji se boje – stide – ne znaju pokloniti pažnju, počela sam da priželjkujem baš to – zalazak sunca, skupljanje školjki, pijesak u kosi. Sidney Sheldon umjesto Salingera, Danielle Steel umjesto Erike Jong, Mir-Jam umjesto Virginije Vulf. Lagana štiva. Bezbrižna zaljubljivanja. Isprazne priče koje ne vode u krevet već se protežu do jutra. A onda ponovo otkrivanja, pogledi, stisak ruke.Toliko ima romantike oko nas, a ne treba nam novac da bi je mogli kupiti. Možemo je ubrati u prvoj bašti na koju naletimo i pročitati sa veselog lica voljene osobe.
Nedostaje mi romantika. Vjerujem da nedostaje i ostatku svijeta. Filmovi, serije, knjige, pa čak i moda se vraćaju u neka davna vremena kada je sve bilo mnogo jednostavnije i bez mnogo nijansi. Kada nije bilo virtuelne stvarnosti (čiji sam dio i sama) i kada su se ljubavi rađale i opstajale uprkos nestašici i siromaštvu. Kada je kiša bila povod za šetnju, a ne za ostanak u kući. Kada je sunce mamilo osmijeh a ne pravilo bore.
Danas ću početi da tražim romantiku. U sebi i oko sebe. Znam da ću se bolje osjećati. Bolje razumijeti. Bolje vidjeti i bolje cijeniti. I kada je nađem, možda neću odmah znati šta da radim sa njom. Ali joj neću dopustiti da ponovo ode.
Tekst: Luna
Izvor: www.cosmopolitan.rs
Autor: minimagazin.info