Za vikend sam izvukla svoje dnevnike, napravila kafu i čitala ih par sati kao da čitam najzanimljiviju knjigu na svijetu.
Naravno da moji dnevnici nemaju neku umjetničku vrijednost, to su škrabotine curice u pubertetu i malo poslije njega, ali meni su izmamili osmijeh i vratili me u doba na koje sam, u uobičajenoj užurbanoj svakodnevnici, potpuno zaboravila.
Teme mojih pisanija su bile svakodnevne – pisala sam o školi, šta sam jela, koliko mrzim matematiku, ljutila se zašto imam izlaz samo do 22-23h, kada sve moje prijateljice mogu ostati duže i sl. A onda sam našla veliki smeđi rokovnik sa kožnim povezom (vjerovatno poklon mamine ili tatine firme za Novu godinu – odrastala sam u zlatno doba kada su državne firme o praznicima poklanjale rokovnike i olovke svojim radnicima), u kojem sam, poslije tri strane ispisane njegovim imenom, pisala samo o njemu. Pune četiri godine. Bile su to čitave strategije privlačenja njegove pažnje, od raspitivanja s kim se druži do toga kakvu muziku sluša (tada nije bilo Facebook-a koji olakšava špijuniranje, a nisam imala ni Cosmo da se potpomognem savjetima), u kojem dijelu grada živi i sl.
Sam početak veze sam i sama zaboravila, dnevnik me podsjetio da je bio jako romantičan – smrznuti nosevi su za mene bili zimska idila i nije mi smetalo što nema auto i što idemo pješke svako malo padajući u veliki snijeg. Poljupca ispred zgrade se već sjećam, ali mi je bilo zanimljivo čitati moje ushićenje istim. Poslije toga, sljedećih godinu dana uredno sam zapisivala bitne momente – prva zajednička žurka, upoznavanje njegovih prijatelja, prihvatanje njegovih mana, prva svađa. Bila je oko njegovog kašnjenja od dvadeset minuta. Nasmijala sam se kada sam to pročitala. Nisam znala da će to, za koju godinu, biti jedan od razloga zašto se ne pojavljujemo zajedno na nekom koncertu (tada ću već biti luda, histerična žena koja, poslije deset minuta čekanja, jednostavno ode).
Prva izjava ljubavi. Nevješto izrečena, tada mi je toliko značila. Prvi seks. Moje iznenađenje i rekla bih, razočarenje. I dalje tvrdim da se pri prvom seksu ne može puno toga osjetiti. Previše smo zaokupljeni strahom kako će sve to da izgleda i iščekivanjem bola, užitka i ostalih prepričanih čuda. Prvo noćenje kod njega i laganje mami da spavam kod drugarice. Buđenje uz njega i pomisao da sam toliko sretna da se bojim.
Poslije tog svega prvog, dnevnik kaže da ja više nisam bila baš toliko puna oduševljenja, ali sam i dalje bila luda za njim. Prve dvije godine su bile, rekla bih, savršene. U trećoj su male mane postale velike, njegovo kašnjenje neoprostivo, njegovi flertovi sa strane sve samo ne bezazleni, njegove laži, u početku simpatične, poslije već predvidive i dosadne.
U dnevniku sam na svakoj stranici umjesto srca i njegovog imena napisanog krasnopisom pisala kako je ovaj put stvarno gotovo. I tako još godinu dana. Ono što me od srca nasmijalo, bila je moja najveća muka kada sam se pitala šta i kako bez njega – kao jedan od prvih strahova navela sam bojazan kako ću sama ići do kuće. Drugi je bio da me niko nikad neće voljeti, treći da se nikome neću dopasti, četvrti da ja nikog neću tako voljeti i tako redom. Izgovori, dvoumljenja i očaj. Ljubav, koja je u početku bila velika, svakim danom, umjesto da raste, kao da se smanjivala. Nervirala sam se i krivila sebe da se ne trudim dovoljno, pokušavala promijeniti svoj pogled na vezu (ok, naravno da je u redu okretati se za dobrom ribom, normalno je zalomiti sa ekipom i zaboraviti na moj rođendan), ali kao da to nije bilo dovoljno. Falilo je nešto. Možda obostrani trud?
Šta je presudilo? Izlazak bez njega koji mi je otkrio druge ljude. Muškarce koje nisam primjećivala jer nisam znala da postoji neko bolji od njega. Ljude koji su u stanju satima pričati kako bi zadržali moju pažnju. Osobe koje ne kasne na kafe i gledaju te u oči kada pričaš sa njima. Tada sam u dnevniku počela da pišem o izlascima sa prijateljicama i mom kašnjenju na naše dogovore. Upoznala sam još jednu emociju – ljubomoru, i vidjela kako se ljudi proružne i postaju zli kada su nesretni i kada vide da im izmiče nešto što su uzimali zdravo za gotovo. Jednostavno, ljubav se istrošila. Izlizala. Ugasila. Oboje smo bili nezadovoljni i zarobljeni u uvrnutom odnosu u kojem smo jedno drugom prebacivali sve – ja njemu nepouzdanost, on meni izmišljene avanture.
Moja zadnja ispisana stranica u velikom smeđem rokovniku je bila o odlasku u Novi Sad i čitavom nizu simpatičnih događaja u jednom klubu popularnom u vrijeme mog boravka tamo. I pri dnu, kao Post Scriptum, žvrljotina da nisam više u vezi. Duga veza je na meni ostavila manje traga nego neki usputni flert. Da li sam zaboravila silinu emocija koju sam imala kao mlađa? Dnevnik mi nije dao odgovor. Jednostavno, prestala sam pisati momente koji su bitni. Veze su se nastavljale, ali ja ih nisam zapisivala. Nekako, nije mi se dalo. Kao da sam znala da će svaka poslije određenog vremena da se završi.
Postoji li rok trajanja veze? Garancija da ljubav neće da prođe već samo da pređe u neki drugi, viši nivo? I koliko ima tih nivoa? Ja mislim da sam neke prešla. A znam i da su neki prešli više od mene. Ali to je već druga priča.
Tekst: Luna
Izvor: www.cosmopolitan.rs
Autor: minimagazin.info