Stara poslovica kaže: “Kad zapadneš u nevolju i kad stvari krenu po zlu, shvatiš da li imaš jednog ili nijednog prijatelja”.
Ali, to je nekad bilo. Danas imamo facebook i, zahvaljući njemu, stotine prijatelja.
Odbacivala sam pozive, odupirala se nagovorima, a onda, više po službenoj dužnosti, postala dio globalne mreže. I poslije svega dva dana surfanja, shvatila sam da je facebook najveća obmana. I najbolji način da proćerdaš slobodno vrijeme. O tome da je facebook najsavremeniji i najjednostavniji način špijunaže modernog doba, pisaću možda drugi put.
Prvo sam pažljivo izabrala svoju fotografiju za profil, što nama ženama nije lak posao.
Probrala sam i nekoliko ušminkanih izdanja svoje porodice, a onda se otisnula u bijeli svijet u potragu za bližom i daljom rodbinom, prijateljima iz mlađih dana.
Nije mi mnogo trebalo da nađem profil moje sestre od tetke koja živi u Minhenu. U blještavilu zalazećeg sunca njena fotografija sa mužem u meni nezamislivo dalekom Holivudu. Zatim fotografije iz Berlina, Londona, sa ljetovanja na francuskoj obali… Nismo se vidjele od osnovne škole, tačnije jedanput poslije toga. Ne čujemo se uopšte, jer smo otišle svaka svojim putem. Znam da ima dvoje zdrave i pametne djece. Znam i da se prije toga srećno udala nekom sa naših prostora. Nisam znala da je obišla pola svijeta, ali sam mogla da pretpostavim da sebi može da priušti gotovo sve što poželi, posebno kad su putovanja u pitanju.
Na drugom kraju svijeta, na Floridi, skućila se moja prijateljica iz srednje škole. Muž, kćerka i ona pored table sa natpisom Las Vegas. Ne sijaju, nego blješte od sreće. Čula sam ranije da je on našao posao u nekoj firmi koja se bavi opremanjem kupatila, a ona je bila ambicioniznija pa je nastavila školavanje i zaposlila se kao administrativni radnik ili nešto slično. Odlično zarađuju, pričao mi je poodavno naš zajednički prijatelj koji ih povremeno sretne kad dođu da obiđu rodbinu. Kaže da pomažu roditeljima, redovno im šalju novac, jer stari od svojih penzija ne bi daleko dogurali.
Vidjela sam na čudesnom facebooku, poslije više od 20 godina, bivšu simpatiju iz srednje škole. Bio je u to vrijeme mangup i roker, pocijepanih pantalona, opsjednut sakupljanjem ploča. Izgubio je oca u ratu i sa majkom i mlađim bratom otisnuo se put Kanade. Možda se nije ni uozbiljio pošto na njegovim fotografijama nema klinaca, ali vidjela sam da je okružen nasmijanim licima na zabavama, izletima, ljetovanjima…
Već trećeg dana moga staža na FB počeli su da me opsijedaju svakojaki prijatelji, zapravo više oni koji misle da to jesu. Začas sam skupila 35 “frendova”. Našlo se tu mnoštvo onih koje srećem svaki dan i sa kojima jedva prozborim dvije riječi, a sad mi šalju zahtjeve da postanemo prijatelji da bi valjda mogli da vide kako moja porodica izgleda, da li i gdje ljetujem, šta volim, jesam li u krugu onih koji preferiraju pozorište, rasprodaje, popularne romane…
Pa bih, svaki put kad pristupim mreži, zatekla nekoliko poruka bivšeg radnog kolege, koji me iz čiste dosade ili viška slobodnog vremena, uporno pitao šta sad radim, kako sam i kad ćemo na kafu. Zbog njega sam se sve ređe konektovala na mrežu, a onda se i zapitala da li mi trebaju sva ta lica, poznata i nepoznata, da ih gledam svaki dan i odgovaram na njihova suvišna pitanja.
Lijepo je vidjeti drage članove familije, njihovu dječicu, prijatelje koje nisam srela deceniju, dvije. Suzdržavala sam suze kad sam vidjela snimke prvih koraka sina moje prijateljice koja živi u Grčkoj. Ali, život te nauči da za pravo prijateljstvo nisu dovoljne samo fotografije. Već mnogo više od toga. I da svaka slika ima svoje naličje. Ma gdje živjeli i bez obzira mogu li sebi da priušte skupe odmore i putovanja, moji rođaci i drugari iz djetinjstva imaju, kao i ja, probleme, dileme, glavobolje koje im se čine nepremostivim. I njih brinu priče o globalnom zatopljenju, prognoze o krahu svjetske ekonomije, ali i s kim se druži njihova starija kćerka, u koju će školu upisati klinca, da li su obloge od alkohola bolje za skidanje temperature ili tuširanje i kako bi bilo dobro da godišnje zarade bar još trideset hiljada dolara.
O tome sa mnom sigurno neće pričati. Ja neći vidjeti ništa više od blistave fotografije sa posljednjeg zimovanja. Ali će potražiti “žive” prijatelje. Kao i ja.
Idem sad kod komšinice iz prizemlja da vidim kako joj je bebica. Sinoć je boljelo uvo kad smo šetale sa klincima. Valjda nije ništa ozbiljno…
Autor: Marija R. / minimagazin.info
Autor: minimagazin.info