Kao djetetu, bilo mi je sasvim smiješno i pretjerano da na svakom koraku od starijih sugrađana, rođaka i komšija čujem kako svaka priča o djeci počinje sa “Ova današnja omladina” ili “U moje vrijeme to tako nije moglo”. Kako vrijeme prolazi, u potpunosti shvatam rečenice koje počinju tako.
Sjetim se uvijek Antićevih stihova: “Ja čuvao, ljudi, ovce, tamo negdje na kraj svijeta, mojoj djeci kajmak smeta, luk im smeta, sve im smeta. Ja krčio s ocem šumu još i sad mi šake bride, mome sinu gospodinu teško da po mlijeko ide. Teško mu da đubre baci, sramota ga da ga vide…”
Djeca k'o djeca
Sada znam na šta su mislile bakice u trolejbusu, kada su se iščuđavale mladim naraštajima. I znam na šta je mislio Mika Antić kada je pisao ove stihove. Samo, nikada ne smatram da su djeca kriva što čovječanstvo ubrzano razvija tehnologiju i što je vrijeme takvo kakvo jeste – moderno, nemoralno i brzo poput svjetlosti. Odrasli su svijet napravili takvim i poklonili ga svojoj djeci. A djeca k’o djeca, što im više daješ, sve im više treba…I, naravno, sve su manje zahvalna.
Gledam “ovu današnju omladinu” i ličim sebi na staro gunđalo. Čemu tolika potreba za prenaglašenošću? Počev od preglasnog govora u prevozu, prečestih i sočnih psovki, izvrtanja rječnika? Zašto djevojčice žure da budu seksualni objekti, ističu svoje jedre i djevičanske (ili možda ne?) obline, strancima na “izvol’te”? Buše pupkove, noseve i obrve, farbaju se prerano (kancerogenim bojama), sunčaju u solarijumu da bi ličile na razgolićene ljepotice iz muzičkih spotova? U čemu je draž? Šta su im to odrasli oduzeli od djetinjstva da toliko žure da porastu? Ili su im možda ponudili na tacni previše toga primamljivog iz svijeta odraslih? Možda je u tome greška?
Za hordom “uspješnih”
Krivac sigurno postoji ili nekoliko njih. Sada i da ih obilježimo i nađemo, prekasno je. Problem nije od juče. Neko će za sve okriviti famozne i stvarno strašne devedesete. Tada je sve počelo. U redu, naravno da je indoktrinacija, medijska i realna, učinila svoje. Veličanje turbo folk zvijezda, mafijaša, sponzoruša i njihov naizgled lagodan i pun izobilja “dolče vita” bio je putokaz generacijama. Naravno, nisu svi pratili takve putokaze. Nasuprot njima, propali srednji sloj i fakultetski obrazovani ljudi ostali su bez posla i čučali kraj puteva švercujući naftu, mađarske salame i rumunske čaše. Djeca su gledala sve to i shvatila da ne žele da studiraju da bi sutra bili “sivi ekonomisti” pa su išla za hordom “uspješnih”. Put kojim se i inače rjeđe ide zarastao je u trnje. Dobro, kažem ja sebi, ali nisu svuda u svijetu imali sankcije, paravojne formacije, ratište i sponzoruše. A omladina im je ista takva, ako ne i gora. Šta se njima desilo?
“Šta su im to odrasli oduzeli od djetinjstva da toliko žure da porastu? Ili su im možda ponudili na tacni previše toga primamljivog iz svijeta odraslih? Možda je u tome greška?”
Duše bez nadzora
Gledam, recimo, u predgrađu, skoro svaka kuća ima urađenu izolaciju sa fasadom. Lijepo. Ljeti, svaka druga kuća raširi bazene, ljetnikovce, ležaljke… Baš lijepo. Pomislim da su i naši zaimali para. Vidim da većina lijepo živi. A onda tako, u prolazu, čujem da su im djeca postala ovo ili ono, uvijek nešto negativno, naravno. Da su završila u zatvoru, da su se propili ili se odvikavaju od narkotika… Možda se u toj jurnjavi za novcem i materijalnim ugođajem mlade dušice ostave bez podrške i savjeta. Bez nadzora. I onda vjetrovi, oluje i štetočine oblikuju ostavljenu biljku, tj. nečije dijete, prema svojim mjerilima. Nije uzalud neko pametan rekao da su za odgajanje zdravog djeteta potrebni blaga oskudica i puno ljubavi. Upravo. Ne laptopovi, bazeni, silikonske grudi i pirsing. Oskudica, baš to. Nije uzalud Duško Radović rekao da djeca ne treba da imaju svoju sobu, jer se onda otuđe od roditelja. I da se najviše mrzi u velikim i lijepo opremljenim stanovima.
Oni će uvijek htjeti još
Sa druge strane, “sunca mamina” i “ljubi ih tata” nisu sposobni da se izbore sa najjednostavnijim problemima. Da prežive svakodnevnicu. Odmah padaju u depresiju i posežu za pomoćnim sredstvima, alkoholom, dizačima raspoloženja. Ne znaju ni supu iz kesice da naprave kad ostanu sami, ali žurku i te kako umiju da organizuju. Ništa sebi ne umiju da spreme, ali skupiće društvo za roštilj u prirodi. Voće ostavljaju da trune u činiji, ali energetska pića i alkohol će konzumirati. Ako dobiju slabu ocjenu u školi, a slučajno planiraju da je poprave, reći će da je profesor “mentol” i da kod njega svi imaju najviše dvojke i zahtijevaće da im pored svih pirsinga i tatua date novac i za privatnog profesora. Ako se ne budu uklopili u društvo, zbog svojih ljudskih osobina ili nekih drugih razloga, okriviće vas što nemaju bolji telefon, bolje patike, što nisu išli na ekskurziju sa svima.
“Nije uzalud neko pametan rekao da su za odgajanje zdravog djeteta potrebni blaga oskudica i puno ljubavi. Upravo. Ne laptopovi, bazeni, silikonske grudi i pirsing.”
Ako stalno budu van kuće, to je zato što je namještaj u vašoj kući star, demode, ofucan ili nešto slično i njih je “blam” da tu dovedu svoje prijatelje. Opet će roditeljima nabiti osjećaj krivice i neostvarenosti. Roditelji će raditi više i davaće im još više, a oni će uvijek htjeti još. Dodatna zarada roditeljima će oduzeti još više porodičnog vremena koje su mogli da provedu zajedno. Međutim, još novca roditeljima će uliti lažni osjećaj da su djeci pružili sve, a od djece nastaviti da pravi male snobove kojima je još uvijek svega malo i uvijek im nešto nedostaje.
Slika i prilika roditelja
Tako dolazimo do konačnog, poklapajućeg faktora koji povezuje djecu kod nas i onu širom bijelog svijeta. Ta bjelosvjetska imaju još više i novca i ugađanja roditelja. A da bismo udovoljili ovoj našoj, mi puštamo čekove bez pokrića i radimo prekovremeno. Roditelji su svuda isti. I djeca, takođe. Zato ona maločas pomenuta oskudica ima važnu ulogu: okrenuće djecu knjigama, u nedostatku interneta, u odsustvu društvenih mreža – pravim prijateljima sličnih interesovanja, a u odsustvu novca za svakodnevne noćne izlaske – nekom korisnom hobiju. Nikada izgovor ne smije da nam bude da “to imaju sva djeca” i da je “takvo vrijeme”
“Ne znaju ni supu iz kesice da naprave kad ostanu sami, ali žurku i te kako umiju da organizuju. Ništa sebi ne umiju da spreme, ali skupiće društvo za roštilj u prirodi. Voće ostavljaju da trune u činiji, ali energetska pića i alkohol će konzumirati.”
Djeca su slika i prilika svojih roditelja pa ako mi nismo internet ili telefonski manijaci, već su manje šanse da će njima to biti neophodno. U bilo šta što volimo da radimo, a smatramo korisnim i zabavnim, treba da ih uključimo lagano i nenametljivo. Da ih osluškujemo, hrabrimo i podržavamo. Ne da ih zatrpavamo poklonima. Da kritikujemo kad treba – ponašanje, a ne njih kao osobe. Da ih ubijedimo u istinitost one mudrosti da su roditelji jedine osobe koje žele da djeca budu bolja od njih. Jer kada to shvate i iskreno povjeruju, onda će znati da im mislimo dobro i neće krenuti stranputicom.
Izvor: Detinjarije
Autor: minimagazin.info