Vjerovatno je svako od nas u djetinjstvu od roditelja čuo slične rečenice: “Nesrećo moja!”, “Lijenštino!”, “Šeprtljo!”… Listu uvreda mogli bismo još dugo dopunjavati i vjerovatno ne bismo iscrpili sve što su roditelji u trenucima ljutnje ili pak zabavljanja zadirkivanjem spremni izgovoriti svojoj djeci.
I rekli biste sve je to život, sve smo to zaboravili i danas smo normalni ljudi. Sreća zaista jeste da djeca vrlo brzo zaboravljaju ružne situacije. Ali, u zabludi ste ako mislite da ružne riječi za sobom ne ostavljaju baš nikakvog traga, pogotovo ako se češće izgovaraju. Činjenica da ih se kao odrasli ljudi živo sjećamo govori mnogo o njihovu snažnom djelovanju u djetinjstvu kad su izgovarane.
Skrivene poruke
Roditelji nisu svjesni štetnog djelovanja nekih svojih riječi. Poteškoća je što one lako postaju sastavni dio svakodnevne komunikacije na koji se brzo navikavamo. Međutim, posljedice za dijete kojem su upućene dalekosežnije su nego što mislite. Kako dijete još nema razvijen kritički odnos prema tuđim stavovima, ružne riječi doživljava vrlo intenzivno, a brani se jedinim jednostavnim oružjem dostupnim njegovoj psihi – dijete ignoriše poruke. Ipak, ignorisanje je samo djelimično.
U rečenici “Ne trči, nespretnjakoviću!”, ono se koncentriše na dvije riječi: “Ne” i “Nespretnjaković”. Ono što smo mu u stvari željeli poručiti (a to je da prestane da trči,jer će pasti), dijete gotovo i nije čulo. Čulo je samo “Ne” i riječ uvrede koja se sprema u podsvijest. Dijete tako i dalje nastavlja činiti ono što smo mu zabranili, a roditelj tu neposlušnost kažnjava dodatnim negativnim rečenicama. Tako situacija postaje još gora.
Riječi imaju veliku moć
Psiholozi smatraju da sve osnovne modele ponašanja dijete usvaja između svoje treće i šeste godine života. Do treće godine djeca su po prirodi optimistična, egoistična, uvjerena u svoju superiornost i neograničeno su samouvjerena. Zbog toga će čak i vrlo strogi i kategorični roditelji teško uticati na djetetovo ponašanje do treće godine. Ali, poslije treće godine stvari se mijenjaju.
Dijete počinje intenzivnije da uči o životu, emocijama, vlastitoj i tuđoj ranjivosti te jednostavno postaje prijemčivije. Zbog toga riječi i stavovi koje dijete u tom periodu čuje imaju najjači uticaj, jer se polako počinju ugrađivati u djetetove crte ličnosti.
Šta to znači? Da pokušamo razjasniti na primjeru nekoliko vrsta obrazaca koje roditelji nerijetko upotrebljavaju u svakodnevnom govoru, a psiholozi savjetuju njihovo izbjegavanje.
“Ne živi”
Ovo je najozbiljnija i vrlo kategorična naredba koju, doduše, nijedan roditelj neće izgovoriti niti poželjeti svom djetetu. Ipak, ispod naših postupaka i riječi ponekad se skrivaju upravo takve poruke. Primjera radi, rečenice i fraze: “Ne želim te vidjeti! Odlazi u svoju sobu!”, “Nisam ni pomišljala da mogu roditi ovakvo neposlušno dijete!”, “Gori nisi mogao ispasti!”, pripadaju ovoj grupi negativnih poruka. U njihovoj službi nalazimo i nešto blaže rečenice: “Koliko problema zbog tebe!” ili “Ja sam za tebe dala svoj život, a ti meni ovako vraćaš!”.
Svaki psiholog će vam istaknuti negativnost takvih rečenica. Dijete, slušajući ih, razvija osjećaj krivice zahvaljujući kojem roditelj njime lako manipuliše čak i kad ono odraste. Možda vam se kao roditeljima taj princip čini praktičan, ali želite li odgojiti čovjeka koji će jednog dana biti uspješan, ispunjen i srećan, uvijek biste trebali imati na umu da vaše dijete to može postati samo ako u djetinjstvu ima priliku neometano razvijati svoje potencijale uz vašu podršku.
Ukoliko napravite takvu atmosferu da je vama dijete vječno dužno i pored vas ima osjećaj krivice ili manje vrijednosti, njegovi potencijali i životni uspjeh uvijek će biti u drugom planu.
“Nemoj biti dijete”
U službi ove poruke najčešće se koristi fraza: “Zašto se ponašaš kao malo dijete?”, “U tvojoj dobi djeca su već pametnija!”, “Ti više nisi beba!”, “Uozbilji se!”.
Sva djeca, doduše, imaju prirodnu potrebu biti odraslija i starija, jer smatraju da odrasli imaju više privilegija. To je normalno, ali ovim riječima roditelji poručuju djetetu da je “biti dijete” zaista nešto loše te da je potrebno napraviti sve kako bi postalo ozbiljnije, odraslije.
One dodatno naglašavaju potrebu djeteta da želi biti odraslo pa takva djeca izbjegavaju “djetinjasto” ponašanje, loše usvajaju socijalizacijske vještine, imaju poteškoća igrati se i komunicirati s djecom, ne nalaze svoje mjesto u socijalnoj grupi.
“Ne osjećaj!”
Ova poruka javlja se u frazama u kojima se zanemaruju i potcjenjuju djetetovi osjećaji: “Kako te nije sramota bojati se mraka, ti si već veliki!”, “Nije lijepo ljutiti se na tetu u vrtiću kad je ona pametnija i starija!”. Slušajući takve rečenice dijete postepeno uči da emocije kao što su strah ili ljutnja nisu poželjne, da će zbog njih čak biti i kažnjeno.
Iako su strah i ljutnja normalne emocije koje svi ponekad proživljavamo, dijete ih počinje potiskivati. Kad-tad nakupljene emocije u nekom obliku izlaze na vidjelo. Napetost se može ispoljavati kroz ispade bijesa, agresije ili zlobe. Obično se ove emocije iskazuju na slabijima od sebe pa dijete maltretira životinje, trga i baca igračke te tuče drugu djecu.
Izlaz postoji
Nabrojali smo samo neke od negativnih obrazaca kojima se roditelji obraćaju djeci. Ukoliko ih prepoznajete u svom govoru, pokušajte ih kontrolisati i potpuno izbaciti iz rječnika. Donosimo vam nekoliko savjeta kako da to promijenite.
Uvijek možete biti bolji roditelji. Zato se zamislite nad sobom te razmislite šta i kako govorite svojoj djeci. Nije loše staviti se u poziciju djeteta i zamisliti kako biste se osjećali da vam neko stalno govori: “Ne brbljaj!”, “Nespretnjakovićko!”, “Ne viči!”, “Ne zanovijetaj!”, “Skloni se, imam posla!”. Zapamtite da djetetovi postupci i emocije nisu manje važni od postupaka i emocija odraslog čoveka.
Nepostojanje pravila može biti jednako štetno za djetetov razvoj, kao i stalno upućivanje neutemeljenih zabrana. Zato treba postaviti pravila i znati kada i zašto nešto zabranjivati.
Nema sumnje da zabrane trebaju postojati. Ako se dijete izlaže opasnosti, razumljivo je da će je roditelj zabranom pokušati spriječiti, ali često roditelji izgovaraju zabrane iz navike ili zbog vlastitog spokojstva.
Izvor: Roditelji
Autor: minimagazin.info