Postoje brojne studije o fizičkom i psihičkom zlostavljanju djeteta, a ono se odnosi na kontinuirane i planirane uvrede, ponižavanje, ogovaranje, udarce i slično. Za razliku od ovih, dugo istraživanih oblika nasilja, renomirani pedagog Jesper Juul ističe posebni oblik nasilja – “kritizerstvo.” Smatra da roditelji do druge godine života djecu stavljaju na tron i obasipaju komplimentima, a od druge godine ih naglo i beskompromisno počinju kritikovati i psihički lomiti za sve u čemu nisu dobra ili ne odgovaraju njihovim očekivanjima.
Kritikovanjem ih se navodi na dobro i ispravno ponašanje, što je odraz kulture u kojoj živimo, gdje često definišemo dobro ponašanje prigovaranjem umjesto preuzimanjem vlastite odgovornosti i razvijanjem drugačijih i pozitivnih obrazaca ponašanja.
Kritike možemo definisati kao ubojite navike u ponašanju. One mogu biti dio verbalnog zlostavljanja, ali nekad su samo dio naučenog obrasca ponašanja kojeg osoba još nije osvijestila i ne zna drugačije.
“Ne radiš to kako treba, pusti mene! Nisi dobra u tome, bavi se nečim drugim. Dobro si to naučila, ali ne znaš se dobro izraziti. Zašto si to uradila, ugledaj se na brata! Učio bi on malo više, samo da nije tako lijen. Može on to, ali neće, ništa mu se ne da.” Jeste li se nekad uhvatili kako izgovarate ovakve ili slične rečenice svojoj djeci?
Djeca i mladi najosjetljivija su grupa našeg društva. Potrebno im je puno razgovora, razumijevanja, podrške, razumne pohvale da bi se razvili u zdrava psihofizička bića. Pod razumnom pohvalom ne podrazumijeva se olako davanje komplimenata, već promišljena pohvala kada se sagleda cjelokupni rad ili postupak djeteta u svrhu daljeg napretka i većeg osjećaja samopouzdanja i samopoštovanja.
Uprkos tome što većina roditelja razumije važnost navedenog, mnogi ne mogu suzbiti svakodnevne kritike slične onima s početka teksta. Kritike su često upućene svakodnevno, nepromišljeno i govore više o osjećaju dubokog životnog nezadovoljstva samog roditelja nego postupku djeteta.
Šta kritikovanjem poručujemo djetetu?
Roditelji svojoj djeci uglavnom žele sve najbolje i ponekad kritike upućuju u svrhu djetetovog razvoja, ali dijete ih ne doživljava na takav način. Kritike omalovažavaju dijete, snižavaju njegovo samopoštovanje i emocionalno ga iscrpljuju. Postoje bolje alternative kritikovanju. Važno je da roditelj, u trenutku ljutnje ili razočaranja, zastane, razmisli šta je to što ga tišti u djetetovom ponašanju i bira riječi kojima će to izraziti.
Djeca će bolje doživjeti izjave: “Vidim da si se potrudio, mislim da još možeš poraditi na tome. Ne dobijaš dobre ocjene, razmislićemo šta ti otežava učenje. Smatram da ne radiš dovoljno, ali znam da možeš bolje i više, ja ću ti pomoći…”
Porodica nije jedino mjesto gdje se dijete susreće s kritikama. Škola je veoma često najveći izvor kritika, zbog nepoznavanja boljeg načina komunikacije s djetetom. Učitelji, kao i roditelji, prigovorima nastoje dijete usmjeriti na proces učenja i ponašanje koje oni smatraju ispravnim.
Pohvalom razvijaju osjećaj moći, važnosti, ostvarenja kod djeteta dok kritikom razvijaju negativno mišljenje djeteta. Vremenom, dijete počinje da razmišlja o sebi kao o neuspješnoj i lijenoj osobi.
Učitelji govore: “Nedorastao si ovom zadatku, neka ga neko drugi uradi. Nisi dovoljno učio. Sve bi bilo lakše, kad ne bi bio toliko lijen i nezainteresovan. Pogledaj učenika do sebe, da li se on tako ponaša? Tvoj brat je bio toliko bolji u školi…”
Učenik misli: “Ni u čemu nisam dobar, bolje da se prestanem truditi. Ništa mi ne ide, zašto uopšte gubim vrijeme na ovo? Bolje da se idem igrati. Drugi ovo bolje znaju, bolje da se ne javljam.”
Iako učitelji i roditelji ponekad kritikuju djecu vodeći se pozitivnim mislima, kao što su djetetovo usmjeravanje u pravcu truda, zalaganja, dobijanja boljih ocjena, pristup je pogrešan i cilj neostvaren.
Jesper Juul zaključuje da kritizerstvo nije vaspitna strategija, jer degradira djecu i ne nudi protumodel ponašanja te rezultuje dječijim osvećivanjem roditeljima ili učiteljima, nakon što postanu samostalna. Ako se vodimo izrekom Maksima Gorkog da su djeca naši sutrašnji suci, sve kritike utkane u dječiji mentalni sklop roditeljima će se vratiti poput bumeranga.
Ako želimo odgovorno, osnaženo, zdravo i marljivo dijete, biraćemo postupke i riječi. Ako želimo pokoriti dijete, kritikovaćemo ga. I definitivno ćemo uspjeti u tome.
Izvor: Roditelji
Autor: minimagazin.info