Ne mogu da zamislim da ću ponovo sa nekim doživjeti takav nivo bliskosti”, kaže moja draga prijateljica M. koja prolazi kroz težak raskid. I ja je u potpunosti razumijem.
Jer već godinu dana počinjem da pišem o bliskosti koju sam doživljavala jako rijetko i jednoj posebnoj koja me, kada pomislim na nju, natjera da prestanem da dišem i odmah zatim radim bilo šta da je izbacim iz glave. Ali, ne ide to tako lako. Nema tablete koju bih popila, a koja bi me spriječila da mislim na određene momente, ljude i loše periode u životu, nažalost.
Čudno je kako pamtim svaki detalj naše prve kafe, a sve ostalo, osim osjećanja, nazire se negdje u magli.
Na kafu sam kasnila desetak minuta, nemam pojma zašto. Sjedio je u košulji na pruge i bijelim starkama, predivno mirisao i bio sav nekako… Cool. Ćutolog, taman kako volim. Pristojan dečko, pustio me da brbljam sat vremena kao navijena, o svemu, mami i tati, poslu, životu, knjigama, momcima. Činilo mi se da me pažljivo sluša. Pričao mi je sličnu priču, nebulozne veze, mijenjanje, istraživanje, traženje. Isto kao i ja. Hm, zanimljiv je. Život mu je OK. Pogledi na sve su mu OK. Interesovanja su mu OK. On je OK. Otišli smo na još jedno piće u drugi kafić, rastali se jedva uz kratki zagrljaj i obećanje da ćemo nastaviti da se družimo.
I nastavili smo. Već sutra smo ostali posljednji gosti u kafani. Ostajali smo, sigurna sam i posljednje budne osobe u gradu. Na svijetu. Kao da smo se bojali da ćemo propustiti čaroliju i izgubiti vrijeme ako budemo spavali. Zbližavali smo se. Upoznavali. Nismo znali da li prvo da pričamo. Ili da se ljubimo. Ili smijemo. Sve je mirisalo na divnu romasu. Svijet je bio lijep, nebo plavo i sunce je sijalo ljepše nego ikad. On je bio jako šarmantan, sve njegove manjkavosti su bile podnošljive. Naravno da nije bio savršen, ali meni jeste i samo to je bilo bitno. Da smo tako nesavršeni jedno drugom savršeni. Nije li to intimnost, nije li to ljubav, nije li to partnerstvo?
Nije.
Nekad se pitam kada nastane taj rez i kada se nešto nalik ljubavi počinje pretvarati u netrpeljivost, sukob i udaljavanje. Sjećam se da sam, poslije totalnog otkrivanja i najsitnije stvari o sebi, primijetila da se povlači i da je nekako drugačiji. Čas bi bio super, čas nadrndani dječarac koji je ljut što je hladno, što kiša pada, oblaci mijenjaju oblik. I dalje sam nalazila (jer sam željela) tragove muškarca u kojeg sam se zaljubila, ali preovladavao je ovaj ljuti koji mi se nije toliko dopadao. Pokušala sam mu objasniti da ne treba da žurimo, da naše maštarije (kuća, pas, djeca i sve te slike savršenog života iz reklama za Coca Colu) ostanu maštarije, ali daj pa pogledaj tu hemiju, tu bliskost, tu energiju, ne dešava se baš često da ljudi tako kliknu; trebalo bi svemu tome dati šansu. Složio se. Pa ne bi. Pa ponovo bi.
Nisam od žena koje mole za pažnju, šalju očajničke poruke i smišljaju taktike kako da ga vrate. Bila sam umorna. Nisam imala više šta da mu ponudim – sve adute sam davno stavila na tacnu, kao i mane, naravno. Nisam ništa krila, a sada nisam imala nešto novo, nešto što bi imao da otkrije o meni. Nešto što će ga (ponovo) zainteresovati za mene. Bila sam otvorena knjiga i više nije bilo izazova u istraživanju. Zato je našao neku drugu koja je bila drugačija. Neistražena. Možda mudrija. Pametnija. Ljepša i zgodnija. Bolja. U mojoj glavi, bila je Miss Univerzum. Nisam znala da li treba da mu kažem da se to ne radi tako, da se ljudi ne brišu gumicom, da se emocije ne zamijene drugom emocijom odmah na početku, već tek poslije, puno kasnije, ali to nikad neću znati, mislim neću znati u šta bi se pretvorila moja emocija prema njemu… Bilo je tako ponižavajuće. Uvijek mislim da se loši raskidi dešavaju negdje tamo. Na filmu. Ili u knjigama, koje su me i naučile da prava ljubav postoji. Ali sad se dešavalo meni, koja sam gledala u muškarca koji me više ne voli. Bilo je jako loše. I bilo je tako stvarno.
Raskid boli. Baš boli. Nema tih škola i iskustava koja te pripreme na to. Svi kažu proći će. Pa ima li gore utješne rečenice? Ništa mi ne garantuje. Hoće li stvarno proći? Kada? Kako će uopšte neki dlan prijanjati uz moj onako kao njegov? I hoće li? Hoću li se ponovo zaljubiti? Za koliko? I ta bliskost, ona valjda dođe samo jednom u životu? Koliko treba vremena da prestanem da se budim, a da me sve boli i da se vraćam u krevet prekrivajući glavu jastukom i razmišljajući o njemu? Mjesec, dva, pet? Godina? Pravila nema. Emocije nisam mogla racionalizovati. Nisam mogla ni da glumim da je sve u redu kada jednostavno nije bilo, a i taj lažni život mi nikad ne bi donio pravo smirenje. Poslije nekog vremena, bol mi se činila kao prirodna i neminovna. Iskusila sam sve te emocije, nisu me zaobišle ni tuga ni patnja, a ja nisam imala snage ni volje da ih izbjegavam. Ali sam negdje nesvjesno znala da je to jedini način da ih se oslobodim.
Nisu pomogli izlasci sa drugim momcima – jednostavno mi nisu bili interesantni, a nisu ni pomagali da se osjećam bolje. Mojoj sujeti je trebalo nešto čvršće, snažnije, jače, da bi me pustila. Bila je tako velika i svjetlucava, grabila me pred spavanje i nije puštala satima, danima, mjesecima. A kada sam shvatila da je Miss Univerzum, a ne ja, to što je tražio čitav život, sujeta je pobjegla. Nije imala šta da traži, argument je bio jak koliko i njegova želja da bude srećan. Pa, kako sam mogla da mu zamjerim? Ostala je samo tuga koja je bila najupornija. Ali na nju sam navikla. Tuga. Moja najbolja prijateljica. Ne sjećam se kada me napustila. Sjećam se da sam se jedno jutro probudila i vidjela da je vani dan, ljeto, subota. Mirisalo je na život, na nadu, na sreću. I konačno mi prva misao nije bio on već kafa. Znala sam da je prošlo. Kako, nemam pojma. Recepta nema. Javila sam se poslije svojevoljnog zatočeništva prijateljicama koje su mi govorile ono što nikako nisam htjela da prihvatim: da To što sam mislila da je To, jednostavno nije bilo To.
I, stvarno nije. Poslije mjeseci, a možda čak i godinu dana, kada sam ga vidjela bez sjaja i blještavila kakav mi je bio dok sam bila zaljubljena, dok mi je pričao kako je mislio na mene, a ja ga nisam slušala, jer sam ga gledala i pitala se gdje je nestao muškarac kojeg sam voljela i ko je taj stranac koji me pokušava dodirnuti, a ja se, nakostriješena kao mačka izmičem, znala sam da uopšte nije bio komplikovan lik, kakvim sam ga u svojoj glavi napravila. Jednostavno, nismo bili zreli i nismo poznavali sebe dovoljno da bi bili otvoreni za nekog drugog. Ne poznajem se ni sada, još uvijek otkrivam stvari za koje nisam znala da postoje u mojim mislima. I da. Imam u sebi još mnogo toga što mogu da ponudim. Ali ovaj put sam naučila da to čuvam za specijalne prilike, da izvlačim onda kada pomislim da nisam dovoljno dobra, lijepa, pametna. Ne za nekog muškarca, već za osobu koju treba da stavljam ispred svih muškaraca na svijetu. Ta osoba sam ja.
Ekskluzivno za minimagazin.info: Luna
Autor: minimagazin.info