Probudila se i uspaničeno pokušala ustati iz kreveta, misleći da je radni dan. Ali bila je subota i, na sreću, nije radila. Znala je da će još koji dan ostati u stanu, zamračenih prozora i isključenog telefona. Kao da onaj ko je zove može da vidi kako grozno izgleda. Sa mukom je pomjerila glavu, pokušavajući da otvori oko koje je bilo natečeno, poluzatvoreno. Ovaj put je stvarno nije štedio.
Pokušala je još jednom otvoriti oko, ali bol je bila prejaka. Napipala je slavinu i pokvasila oblogu koju je, vjerovatno u neznanju, sinoć stavljala na lice. Virnula je i vidjela krv, puno krvi. Koliko je ležala na hladnim pločicama? “Prehladiću se”, gorko je pomislila na jedinu brigu koju je imala kada je živjela sa mamom, u toplom domu, okružena ljubavlju i pažnjom, kada joj je jedini zadatak bio da uči i polaže ispite. I da ne hoda bosa. Kako je samo bila srećna tada, zaštićena od svega.
Kako se dovela do ovoga? Pitanje koje je postavljala zadnjih godinu dana. Uzela je telefon, odlučna da pozove bilo koga ko bi joj rekao da će sve biti u redu. Ali, šta da kaže? Preplavio je osjećaj stida, koji joj je govorio da to ne treba da se dešava. Kako se uopšte bilo kome može opisati užas koji je proživljavala kada je očekivala udarac od čovjeka kojeg je nekad voljela, a koji se pretvorio u grubog, na prvi pogled uglađenog, a u stvari izopačenog, bolesnog zlostavljača?
Imao je tu razoružavajuću privlačnost karakterističnu za psihopate. Bio je tako siguran da su savršen sudbinski spoj, da je razumije i jedini na svijetu voli, polako je uvlačeći u osjećaj bliskosti kakav nikad prije nije doživjela. Ne može, a da ne prizna – bila je jako srećna u početku. Ali onda je počela da primjećuje da se on lako ljuti, iako ljutnja nije bila usmjerena na nju. Pravdala je to njegovim zahtjevnim poslom, umorom kada se kasno vrati kući. Vremenom, bijes je počeo usmjeravati ka njoj, zbog svega. Ali veza je već postala ozbiljna, a ona je mislila… Ne zna šta je mislila. Nije otišla poslije prvog šamara, jer se ubijedila da je to slučajan ispad i da se, kako je preklinjući je da mu oprosti govorio, neće ponoviti. Između šamara i bijesa činilo joj se da ima puno toga lijepog. I ostala je. Poslije se nekako čudno navikla. Poznavala je prijetnje koje mogu da izazovu svađu i vješto ih izbjegavala. Nekad je uspijevala da ga smiri i to joj je davalo privid da još uvijek može da kontroliše situaciju.
Ne zna tačno kada je počela da ga prezire. Moguće je da se to desilo čak kada je bio u “normalnoj” fazi. Možda kada joj je rekao da je voli dok je pokušavala puderom prikriti modre tragove na licu. Možda kada je grlio pred prijateljima govoreći im da je srećan pored nje. Možda onda kada ga je prestala pravdati i shvatila da je prosto lud. Ali opet, kada bi pomislila da ode, pomišljala je na sve ljude koji ga vole, na objašnjavanja i osude. Pred njima je bio pažljiv, posvećen muškarac koji joj ne govori da je glupa. Ružna. Debela. Dosadna. Onda bi mislila na ljude koji vole nju. I kako da im objasni zašto trpi poniženja i udarce kada ni sama to ne razumije. Negdje u dubini duše je znala da je sa svakim sakrivanjem udaraca bila sve udaljenija od normalnog života. Kada bi vidjela taj hladni pogled dok je izgovarao najgore uvrede, bila je sigurna da ga sve to na neki morbidan način uzbuđuje i to je ono što je najviše plašilo.
Šta kada emocionalna manipulacija, verbalni napadi, udarci ne budu dovoljni za njegov vječito gladan ego?
Naučila je da ako se ne brani, on lakše odustaje od nje. Nije mu interesantna. Zato je radila ono što je bilo najbezbjednije za nju. Ćutala je. Razmišljala šta da radi. I bilo je tako strah. Ne zna da li više njega ili odlaska u nepoznato.
Dovukla se do kreveta i nogom dodirnula ram slike koja je, u naletu njegovog bijesa, završila na podu. Razbijeno staklo je zaklanjalo lice žene koju je zaboravila. Imala je široki osmijeh i velike, vesele svijetle oči. Bila je to ona, u svom prošlom sređenom životu prije njega, tako srećna i bezbrižna. Prepoznala je sebe, svoju dušu, svoju suštinu. Vidjela se u vremenu kada je izjednačavala da je nasilnik jednako kukavica i gubitnik, ali je to, zaklanjajući lice pri udarcima, zaboravila. Vidjela je izgubljenu iluziju da će njen brak imati srećan kraj. Vidjela je sebe koja je držala do sebe.
Ponovo je ustala, šepajući stala pred ogledalo i stavila sliku uz lice. Prvi put poslije godinu dana se nasmiješila.
Uzela je telefon i pozvala mamu. Poslije pola sata, sa velikim naočarima i zakopčana do grla, sjedila je u taksiju i stišćući torbu u krilu, zamišljala njegovo iznenađenje kada uđe u prazan stan. Iako je strah ovaj put bio njen saveznik koji je tjerao što dalje od pakla u kojem je bila, nije ga osjećala istim intenzitetom kao ranije. Nije ga osjetila ni kada je pomislila kako osim fotografije u džepu i torbe koju je i dalje grčevito držala, nije imala ništa.
Možda zato što u stvari ipak jeste. Za početak, imala je život.
Ekskluzivno za minimagazin.info: Luna
Autor: minimagazin.info