U mom bivšem životu, onom koji sam živjela kada nisam bila u skladu sa sobom, kada sam bila puno mlađa i mislila da je život puno lošiji nego što jeste, postojale su stvari koje su me činile nesigurnom i sprečavale me da uživam u nekim stvarima koje bi mi uticale na kvalitet života.
Šta god da sam uradila, u bilo kom segmentu života, činilo mi se nepotpuno i pogrešno. Pratila me griža savjesti, pogotovo u komunikaciji sa nekim ljudima. U ljubavi je to postalo izraženo kada su muškarci do kojih mi je bilo stalo, jednostavno pravili odstupnicu. Ko je god koga ostavljao, ja sam se pitala gdje je greška i šta sam to pogrešno radila.
Sjećam se da nisam željela primjećivati koliko riječima mogu da povrijedim neke ljude, sasvim slučajno i ne zadržavajući se u mislima na tome, iako sam vidjela drugačije izraze lica i promjene u ponašanju prema meni. Nisu se ljutili, više su bili rezervisani. Kao da nisu bili isti ljudi, isti prijatelji. Imali su zadršku, a ja ne volim kada se neko ustručava u komunikaciji sa mnom. Ono što sam shvatila kasnije je da ni izvinjenje zbog ishitrene reakcije ne može popraviti povredu koju nanese nepromišljena rečenica.
U ljubavi je bilo slično. U početku idealan period, kao i u svakoj vezi, postajao je teži, jer je partner po pravilu postepeno postajao stranac sa čudnim navikama. Neko je bio nemaran, neko opsesivno kompulsivan, neko brbljiv kad se probudi, neko tmuran i mrgodan po prirodi koja bi dolazila do izražaja poslije mjesec – dva. Dok je trajala agonija koja nastaje kada ljubav blijedi, bila sam ljuta, nervozna, poluluda žena koja je znala da ne može da bude s nekim, ali je iz nekog razloga neminovan kraj odlagala. Desilo se jednom da sam zaglavila u pokvarenom liftu sa muškarcem sa kojim sam bila dugo i slutila raskid koji sam iz vlastite nesigurnosti ignorisala. U jednom momentu čula sam iritantno žvakanje žvake te ga zamolila da je baci. Poslušno je izvadio žvaku i, kako je zavladao muk, čulo se samo njegovo disanje. Jao, čovjek diše, sram ga bilo! Pa sam ga zamolila, ako može, da ne diše. Da, ‘ladno sam mu rekla da ne diše, dobro je da mu nisam rekla da me žmireći gleda ili da priča ne otvarajući usta ili da sluša, a ne čuje ili tako nešto lako izvodljivo. Bila sam grozna cura, šta da kažem.
Tada sam prvi put propustila pitanje sa početka priče i shvatila da sam pogrešno (u)radila sve.
Mogla sam da budem ljuta, tužna, srećna, ali bezobrazluk nisam mogla da oprostim nikome pa ni sebi.
Bez obzira na to koliko je moja drskost i bahatost proizilazila iz ličnog lošeg iskustva, što je spuštalo emocije na nizak nivo, a to mi se opet tada činilo logično i dovoljno da se opravdam, moja želja da ne budem povrijeđena rezultirala je time da sam povrijedila mnoge druge ljude. I nisam se dobro osjećala zbog toga. Stavila sam se u njihov položaj, jednu po jednu prolazila situacije gdje sam bila gruba, ironična, egoistična i polako tonula od stida u svojim očima. Stid od vlastitog “ja” puno je gori od neprijatnosti koje to “ja” izazove kod drugih ljudi i znala sam da je to “kazna” koju moram da odslužim. Dok se ne korigujem, popravim, dok ne shvatim da niko ne želi da bude povrijeđen, da svi žele da ono što je loše što manje osjete.
Kako nisam mogla da se izvinim sebi, odnosno nisam prihvatila svoje izvinjenje (iako vlada opšte mišljenje da je lako sebi oprostiti), počela sam da se mijenjam. Bilo je to u stvari vrlo jednostavno, možda zato što je moja želja za promjenom bila jaka i tačno definisana. Pokušala sam da, kao što sam mnogo puta čula, a nikad nisam primijenila, izvučem iz grešaka ono najbolje, da iz loših iskustava naučim i napravim bolju verziju sebe. Naravno da i dalje učim. Naravno da nisam još nisam osoba kakva želim biti. To je proces, ali uživam u njemu kao u nekom projektu sa kojim ću se ponositi u budućnosti. I dobro se osjećam zbog toga.
Više ne pokušavam nikog da promijenim, pokušavam da ga prihvatim. Ako pokvarim, pokušam popraviti. Trudim se da ne osuđujem. Pokušavam razumjeti. Pažljivije biram. Više slušam. Lako opraštam. Razgovaram. Manje se brinem, više smijem. Ne ulazim u rasprave odmah. Razmislim. Ako osjetim zlobu i izazivanje, odem. Na ovom velikom tržištu svakavih osobina, gdje se susreću toplina, sreća, tuga, zavist, ljubav, mržnja, shvatila sam da mogu da izaberem svoje osjećaje. Ta sloboda izbora me dovela do raznih ljudi koji su mi postali svakodnevna inspiracija. Ali to je već neka druga priča.
Ekskluzivno za minimagazin.info: Luna
Autor: minimagazin.info