Telefon zvoni. Skriveni broj, a nije subota. Znam da je on, ali ne znam zašto me zove srijedom usred radnog vremena – nikad to ne radi. “Nedostaješ mi. Sam sam u kancelariji, sve se ruši, trebalo mi je da ti čujem glas”. Ja nisam ona koja treba da ga tješi i ohabruje, ali uvijek to radim. Ja sam druga. Druga to ne radi. Ljubavnica nema ista prava i obaveze kao što ima supruga, ali jače je od mene.
Upoznali smo se na rođendan prije pet godina. Naš rođendan. Rođeni na isti datum, iste godine, u istom gradu i istoj bolnici. Ja sam znala ko je on i da je oženjen, ali u nekom trenutku slabosti odlučila sam da to zanemarim i da me ne zanima. Prije pet godina počela je agonija i još uvijek traje, jer ja jednostavno više ne znam šta bi značio život bez njega i bez tog jednog, jedinog dana u sedmici kad se vidimo.
Subota. Subotom spuštam sve zidove i prepuštam mu se. Zaboravljam ko je i šta je od osam do četiri, zaboravljam da ona sjedi u njihovom savršeno sređenom stanu u centru grada, pije vino sa drugaricama dok je on, po ko zna koji put, tu sa mnom i ne znam pod kojim izgovorom joj se vraća nazad noseći moj parfem na vratu. Ona zna da postojim, ali ne zna ko sam. Možda i zna, ali je ne zanima. Razmišljam čiji je život tužniji, moj kao “druge” ili njen kao prve, nedovoljno vrijedne da mu bude sve.
Ne mogu da ga mrzim i osuđujem. Ono što osjećam, kad me miluje po kosi i ljubi u čelo, briše mi sve loše misli i blokira centar u mozgu koji je zadužen za racionalno razmišljanje. On nije moj, nikad neće biti, rekao mi je to prije pet godina, a ja ne mogu da pripadam nikom drugom osim njemu, a Bog zna da sam pokušavala. Nijedan drugi muškarac mi nije dao ono što daje on. Nijedan drugi ne izaziva grč u stomaku kad me poljubi i dodirne. Sve i kad pokušam i pružim nekom drugom šansu da mi se približi, osjećam se kao da ja varam njega.
Ja sam ljubavnica. Nikad me neće držati za ruku. Nikad me neće jako i čvrsto zagrliti bilo gdje i bilo kada. Ne znam da li me voli, ne mogu da to vidim u njegovim očima koje su toliko duboke i mutne da se izgubim kad ih pogledam. On je moj nekoliko sati subotom, ja sam njegova uvijek i svuda.
Isto mjesto, isto vrijeme već pet godina. Ulazim u auto, dok se preko ramena osvrćem da li će neko da nas vidi. Svjetla su pogašena. Pali ih i spušta svu težinu stopala na gas, dok grabi prema otvorenoj cesti. “Mala, ja ne znam više šta da radim. Firma se raspada, sve je palo na mene i nisam siguran koliko mogu izdržati”. Ja sam njegova “mala”, ali druga. Ljubim ga u čelo i govorim da će sve biti u redu, bilo je i gore, prošao je i gore.
Dok mi stavlja vrelu ruku na nogu, osjećam navalu adrenalina, uzbuđenje, ljubav i tugu. I osjetim kako ne mogu da spriječim suzu koja se kotrlja niz obraz i povukla je ono malo maskare sa sobom. “Mala, dogovorili smo se prošli put da nema suza. Nismo tu da plačemo već da nam bude lijepo. Nemoj mala, nije ni meni lako, naročito ovih dana. Mala, razmišljam da je vrijeme da ostavim sve i odem, ali ne mogu nijednu od vas da povedem”.
Druga suza niz isti obraz. Ne mogu da ih zaustavim, jer ne znam koja tuga me rasplakala, ova što sam opet tu i znam da je to sve što ću dobiti po ko zna koji put ili ova druga, jer sam dozvolila sebi da budem tu gdje jesam i to što jesam. Bila sam spremna da osudim takve situacije dok se sama u istoj nisam zatekla. Nije me niko tjerao, izabrala sam. Stigli smo tamo gdje trebamo, mrkli mrak i sjajni mjesec, nebo prepuno zvijezda, razmišljam kako će sutra biti toplo i kako bi bilo lijepo otići negdje na kupanje. S njim ne mogu. Nikad nisam i nikad neću moći, a on mi tako nježno dodiruje vrat vrelim usnama i ja zaboravljam na sve.
“Mala, večeras hoću samo da te držim u rukama i ljubim. Hoću da upijam tvoj miris i snagu, pozitivnu energiju koju nosiš. Znam ja sve, nije tebi lako, ali moraš naći nekog. Ja nikada neću biti potpuno tvoj. Ne mogu. Ti to razumiješ, jer da ne razumiješ ne bi bila tu toliko dugo”.
Zna on koliko je prošlo. Znam i ja. Pet godina borbe same sa sobom, pet godina bola i iščekivanja za samo jednu noć.
Subota. Ako ikad prestanem, mrziću subotu. Još uvijek sam druga. Biću njegova druga dok ne poželim biti nečija prva. “Mala, na neki čudan i poseban način te volim i ne mogu bez tebe. Ti si moja droga”. Ja sam druga, želim biti njegova druga do kraja života.
Za MiniMagazin, napisala: Gordana R.
Autor: minimagazin.info