Kada me ne bi bilo strah, otišla bih iz ove male siromašne zemlje negdje gdje nema puno ljudi, a ima puno sunca. Budila bih se rano i gledala mirno more. Udisala bih slani morski vazduh pomiješan sa mirisom cvijeća i sreće što sam tu gdje jesam. Naučila bih da pravim pite, sok od zove i maslinovo ulje. Nosila bih šarenu haljinu bez rukava i ne bi me bilo briga što imam koju kilu viška. Gledala bih sunce kroz napukle naočale i ne bi mi smetalo što ga vidim duplo.
Ne bih odlagala zadovoljstva za koja znam da su moguća.
Kada me ne bi bilo strah, zaljubila bih se ludo u nekog u koga ne smijem. Ne bi mi smetao grč u stomaku i provjeravanje telefona u iščekivanju poruke. Dozvolila bih odbrambenim mehanizmima da popuste, da ga ne prepoznaju kao opasnost i uplovila u romansu unaprijed osuđenu na propast. Dijelila bih sebe najbolje što znam čak i ako to, kao posljedicu svojih loših izbora, smatram uzaludnim. I, kada bi me odbacio, ne bih se ljutila zaključujući da je odbacio najbolji dio mene već bih pokušala da ponovo ne odbacim sebe.
Priznala bih da su sigurnost, povjerenje i bliskost dobitna kombinacija u prevazilaženju strahova.
Kada me ne bi bilo strah, ponovo bih se penjala na zvonik Svetog Duje u Splitu. Na vrhu bih vidjela da je svijet samo jedna tačkica koja čeka da se sleti na nju. Ljudi bi izgledali kao mravi, a ja bih bila fascinirana ljepuškastom djecom koju bih srela na vrhu i njihovim nedostatkom straha od visine. Doživjela bih osjećaj slobode dok se nalazim negdje između zemlje i neba, virnula bih na šuplje spiralne stepenice, zaboravila drhtanje nogu od vrtoglavice, upijala boje i dodire toplog vjetra na licu.
Uvidjela bih da ništa nije toliko strašno kao razmišljanje o stvarima koje plaše.
Kada me ne bi bilo strah, sjela bih u auto i vozila u petoj brzini. Pojačala bih muziku, trubila zgodnim ljudima koje bih srela u prolazu i dopustila si da dođem do nekog drugog mjesta za koje nisam znala da postoji. Shvatila bih da ono što me nekad čini nervoznom nije neizbježna monotonija i blizina svega što vidim već strah da ću doći do tačke kada to neću ni primjećivati.
Počela bih da vrijeme smatram najdragocjenijim dijelom života, poštovala bih ga i iskoristila sa uživanjem najbolje što mogu.
Kada me ne bi bilo strah primijetila bih da me ne plaše razne situacije i ljudi, bar ne toliko koliko sam život, sopstveni, sa kojim često ne znam šta bih, jer treba da mislim da sve mogu ako se malo, još samo malo, više potrudim.
Ne bih brinula, ne bih žurila, ne bih očekivala previše.
Obraćala bih pažnju na svakodnevna, neprimjetna čuda kojih je svijet pun.
Strah bih pretvorila u snagu.
I živjela bih, živjela smjelije, živjela bolje i bezbrižnije, hrabrije, svjesnije i odvažnije.
Ekskluzivno za minimagazin: Luna
Autor: minimagazin.info