Biti roditelj najteži je posao. Svi koji dobiju djecu misle da će biti nenadmašni, inspirativni, puni razumijevanja; da će sa svojim klincima nadokanditi sve što su sa svojim roditeljima propustili kao mali. Ali, istina je da u ulozi roditelja nikad nisi načisto da li radiš stvari kako treba, čitaš li dovoljno glasno tekst, jesi li izabrao pravi scenario, da li si dovoljno uvjerljiv kao autoritet i bez obzira što znaš da nećeš dobiti Oskara, ipak se nadaš nominaciji za barem sporednu ulogu, jer si na pravi put izveo jednu mladu ličnost.
A to je u vrijeme kad se veliča glupost i sputava zdrava pamet, u vrijeme lažnih idola i proroka, šupljih parola, skupih reklama i jeftinih poruka, veoma teško.
Pitao me prije nekoliko dana moj devetogodišnji sin kad će dobiti mobilni telefon. Kaže, pola njegovih drugara iz razreda već odavno nosi telefone. Ja mu odgovorim da će ga imati kad mu bude trebao.
Gledam na igralištu u komšiluku brata i sestru, njoj ne više od osam godina, a dječaku jedva pet. Oboje u rukama imaju telefone marke motrola, nokia, huaveji ili koji već, tač skrin naravno. Sa njenog odzvanjaju taktovi novog Rijaninog hita, a mlađi brat preferira braću Polumenta.
Primjer broj tri: Pričao mi prijatelj kako je odveo sina u igraonicu. Na prvi pogled idiličan prizor igre grupe djevojčica. Ali prenerazio se kad je jedna od njih, u zanosu dječijeg maštanja i zamišljanja, otvorila vrata kućice i rekla: Stanija, napusti farmu!
Ovakvih je primjera (ne)brige i odgajanja roditelja, poistovjećivanja klinaca i traženja idola i zakazivanje uloge porodice na svakom koraku.
U vrijeme naprednih tehnologija i svakojakih sajber čuda obasipamo našu djecu stvarima koje im objektivno nisu neophodne, kompezujući našu ljenost i odsustvo vremena i volje da sa njima pričamo o bajkama, prirodi, da im pripovijedamo priče sa naravoučenijima, o našem odrastanju, igrama, zgodama i prije svega ulogama koje ih čekaju kada porastu.
Ako im čim prohodaju gurnemo u ruke mobilne telefone umjesto slagalica, slovarica, ako im na izvolite ostavimo zabavljanje pred računarima, internetom, teško da će naši potomci uhvatiti vezu sa pravim putem. Zla sa svih strana vrebaju. Zanemarujući ona drastična kao što su droga, kriminal, naša su djeca žrtve mašinerije cijelog sistema koji se zove potrošačko društvo. Zna se da se na djeci najmanje štedi i da će roditelj, štedeći i od usta ako treba, radije kupiti svom mezimcu novu igračku nego bilo šta drugo. I to nije sporno. Ali problem je ako to potane praksa. Rukovođeni načelom zašto moje dijete to ne bi imalo kad ima i većina njegovih vršnjaka, roditelji zaborave na svoju ulogu u filmu u kojem oni treba da iznesu glavnu poruku. Poklonima se ne mogu nadomjestiti porodični nedjeljeni ručak, odlazak sa tatom na utakmicu, gledanje predstave prvog šest, spremanje ručka sa mamom u kuhinji, preslišavanje tablice množenja pred spavanje… Novi ajfon u rukama četvorogodišnjaka nije zamjena za preskočenu priču za laku noć, odlazak na predstavu ili jednostavno izlet u gradski park.
Odgoj nije kampanjski posao, tu nema uzimanja slobodnih dana, odgađanja obaveza za kasnije. To znači danonoćnu brigu, razgovore, pružanje primjera, savjetovanje i strepnju da li smo tokom spremanja naše djece za samostalan život poslali pravu poruku.
Ako pustimo da nam u kojekavim likovima, bolje reći nakazama sa televizije koji sebe nazivaju poznatima, a koji nisu zavrijedili ni da im se ime pomene, naša djeca pronađu uzore u ponašanju, oblačenju, biranju životnog poziva, ophođenju sa drugima, za ulogu roditelja smiješi nam se zlatna malina. A to znači da smo negdje gadno zabrljali.
Ekskluzivno za minimagazin.info: Marija R.
Autor: minimagazin.info