Juče sam išla na kafu sa bivšim momkom. Onim zbog kojeg sam se počela šminkati. Koji me naučio da plačem i da se nerviram. I onim koji me naučio da se smijem i radujem. Onim zbog kojeg sam danima ležala ništa ne radeći, samo se smješkajući. I onim zbog kojeg sam noćima plakala i čekala da umrem od tuge.
Vrijeme je, kao što i treba, učinilo svoje i ja sam totalno zaboravila na zanesenost i zaljubljenost koja mi nije dala da normalno funkcionišem. Koliko god zvučalo kao kliše, vrijeme zaista liječi sve. I ja sam nastavila da živim, volim, zaljubljujem se, patim, opraštam. Rijetko sam se vraćala sjećanju na bivše, a još rjeđe na stare priče sa tužnim krajem.
A onda se desio susret koji je, kao i sve bitne stvari u životu, bio slučajan. Dok mi je prilazio zgodan muškarac, skoro u isto vrijeme kada sam ga prepoznala osjetila sam nervozu. Izgledao je dobro, kao i uvijek. Kurtoazni razgovor od par minuta vrtila sam u glavi ostatak dana. Sa žaljenjem sam konstatovala da mi godine nisu donijele mudrost, bar što se pojedinih muškaraca tiče.
Poziv sam očekivala, ali ne tako brzo. Neugodna situacija kada pričate u isto vrijeme, a onda oboje prestanete, potrajala je na svu sreću kratko; nisam nikada taktizirala pa tako i ovaj put pristadoh da se nađemo i prije nego što je predložio. Još jedna greška.
Sam čin spremanja prošao je u magli, isto kao i put do mjesta gde smo se trebali naći. Sva pripremljena priča je pala u vodu kada sam ga vidjela kako mi veselo maše. Ostatak večeri je prošao bolje, jer sam se konačno skoncentrisala i umjesto da ga, kao obično, gledam, počela sam da ga slušam i čula zanimljivu priču o sebi, o njemu, o nama.
Gdje nestanu emocije kada dvoje ljudi shvati da nisu jedno za drugo? Da li se pretvore u drugu ili jednostavno nestanu, ostavljajući prazninu i gorak ukus? Možemo li bez grča u stomaku popiti kafu sa dojučerašnjim partnerom, gledati ga u oči i pričati o novom životu bez njega? Možemo li, uopšte, biti prijatelji sa bivšim ljubavima?
Ah, naravno da možemo, odmahivala sam rukom kada sam pričala o tome. Pamtim samo lijepe stvari, ubjeđivala sam samu sebe. To je gotova priča, ne vidim zašto se ne bi družili, govorila sam prijateljicama.
Sve te prazne priče važe za nekoga do koga vam nije stalo. Za nekoga kome ste bili nešto pa ste vidjeli da vam više nije bitan. Za nekoga ko je vama bio sve pa je odlučio da mu je bolje bez vas. Bez obzira ko ga želi, rastanak je težak. Ako vi ostavljate, zna da bude još teži nego kada vas ostavljaju. Nekada, kada prođe ljubav, poželite da vas te oči ne gledaju tako zaljubljeno i da konačno vide da je kraj. A nekada bezuspješno tražite u njima tračak onoga u šta ste se zaljubili. I koliko god čudno zvučalo da rastanak označava nastavak, u ovom slučaju je tako; od toga kakav je bio kraj, zavisi i početak neke druge priče.
Ukoliko postoji i sam nagovještaj ubrzanog lupanja srca pri pomisli na nekoga, prijateljstvo nije moguće. Prijateljstvo podrazumijeva opraštanje, traži iskrenost, raduje, zbližava. Prijateljstvo je odanost, poštovanje, davanje. Šta od ovoga da se ponudi bivšem? Nisu li prijateljske kafe pokušaji da se smiri savjest ili pruži druga šansa?
Ponuđeno mi je sve što sam htjela prije. Čak i prijateljstvo, uzeto kao zadnja varijanta, tako olako servirano. Prijateljstvo nakon ljubavi, kao potvrda da je ovaj put, zaista, emocija drugačija. A ja sam znala da, iako sam htjela nešto, bilo šta od velikodušne ponude, neću uzeti ništa. Moj sretni, mirni život ne može podnijeti prijateljstvo sa nekim ko je bio toliko poseban da sam se nekada, pomalo sebično, bojala da to ne primijeti još neko.
Opravdavam, podržavam i vjerujem da ljudi mogu ostati u normalnim odnosima poslije veze. Poštujem kulturne pozdrave i pristojne, kratke razgovore koji ništa ne otkrivaju. Vjerujem u stisak ruke i smješak u uglu usana. Ipak, prijateljstvo, ono pravo, pružam onima koji ga zaslužuju, koji me nisu povrijedili i koji znaju da ga njeguju, da pružaju, da usreće. To nisu bivše ljubavi željne avanture, lijepe riječi ili mirne savjesti, već iskreni, pravi prijatelji.
Tekst: Luna
Izvor: www.cosmopolitan.rs
Autor: minimagazin.info