Sinoć je moja kćerka imala priredbu u vrtiću povodom završetka tromjesečnog programa pripreme za školu one djece koja nisu ranije išla u vrtić, već su ih čuvale bake, tete, komšinice… Djeca, dojučerašnje bebe, svi lijepi kao anđeli i smiješni onako uštimani za priredbu. Važni, jer će nastupati. Veseli i ponosni. Razigrani, ne prestaju da se smiju i mangupišu. Tu i tamo neko malo ozbiljnije lice, malo ga trema uhvatila, ali i to je lijepo.
Lijepo su spremili program, uigrani koliko se to može sa grupom od četrdeset, pedeset malih glava. I dvije tete s njima. Brizne, nježne i ozbiljne koliko je potrebno. Posebno je draga teta Vera. Nju nekako djeca više i slušaju. Pogledaju djeca u nju svaki put kad im nešto kaže, objasni gdje da stanu, da se pomjere, da krenu sa recitacijom…
Nagrnuli i mi ponosni roditelji, pokoja baka, brat, sestra… I odvojeno pola učionice da se i mi poredamo i pratimo program. I vidim da je uzbuđenje na licima ponosnih roditelja daleko veće nego kod njihove djece. Ali, ima tu sigurno onih kojima djeca prvi put nastupaju pa mi je razumljivo. Na kraju i sama uvijek prolijem koju suzu u ovakvim prilikama, čak i ako moja djeca nisu na sceni.
I počinje priredba. Svi pjevaju zajedno, njišu se, neki klinci samo otvaraju usta, neki se kikoću… Onda najava recitacije. Njih četvoro izlazi. Mali ljudi. Dva dječaka gledaju okolo, dvije curice nacifrane sa repićima čekaju da ospu rafal recitacije. Jedna djevojčica simpatično uvija rub košulje da umiri tremu. Teta im pomaže da se poredaju kako treba. I onda, tik iza sebe, čujem glas tate: “Marko, pomjeri se još ulijevo!” Pomislim, govori djetetu pored njega koje stoji u publici. Onda se pojavi ispružena očeva ruka, tik pored mog desnog uha, uperena u pravcu dječaka koji se sprema da natupi. “Marko, rekao sam ti, još lijevo! Lijevo! Hajde, šta čekaš!” I shvatim da se “prebrižni” tata obraća klincu koji čeka tetin glas da započne recitaciju. Pri tome je i sam zbunjen očevim dovikivanjem prestao da obraća pažnju na vaspitačicu, već gleda u oca i čeka njegove dalje instrukcije.
Završi recitacija. Djeca se povukoše sa “scene”. I opet očev glas iza mene: “Još nazad, Marko! Pored Alekse! Uhvati Aleksu za ruku!” I tu shvatim da je brižni tata uzeo stvar u svoje ruke i riješio da iskoordiniše situaciju. Vaspitačica nije bitna. Dijete u nju više i ne gleda. Tata je tu da sve drži pod kontrolom.
U prvi mah sam htjela da se obratim čovjeku i mirno mu kažem: “Gospodine, prestanite molim vas.” Ali, zanijenila sam. Uostalom, toliko sam bila šokirana situacijom da nisam znala ni šta bih mu rekla, kojim rječnikom. I taman kad sam pomislila da se situacija smirila uz iščekivanje da sljedeća grupa djevojčica nastupi, grlato se salom prolomi: “Teta Vera! Teta Vera! Ovamo ih! Lijevo! Da ih mogu snimati!!”
Iza mene, zajampurena mama, u zanosu, drži kameru i proteže se da u centar kadra smjesti svoju kćerku. Jer, inače, cijeli ovaj događaj neće imati vjerovatno nikakvog značaja ako ne bude zabilježen kamerom. (A o modernoj maniji snimanja svega i svačega već bi se mogao cijeli roman napisati). I tako gledam tu djecu ispred sebe i slušam roditelje koji im sufliraju iz publike i više ne pratim predstavu pitajući se samo dokle su neki ljudi kadri ići u svojoj nekulturi i neuljudnosti, ali prije svega u prebrizi, ne o svojoj djeci i njihovom zdravom odrastanju, razvoju i odgoju, nego o sebi samima.
A sve to valjda iz nekog sebičnog straha da njihovi mezimci, a zapravo oni lično, neće biti dovoljno primijećeni, uvaženi, štovani; da će ostati u drugom planu, u sjeni, nepravedno zakinuti za svoje parče popularnosti i slave, jer samo to je važno u ovom svijetu i društvu u kojem živimo i sistemu mjera i vrijednosti koje su nam nametnute. I kojih se jako teško osloboditi. Pa će valjda svojoj djeci neprestano biti sufleri i govoriti im kako treba i šta treba raditi, utirući im životni put i otvarajući im sva vrata i otklanjajući sve prepreke na koje naiđu, tražeći odgovore umjesto njih, radeći sve za njih i pri tome pazeći da njihove male sujete budu dovoljno poštovane i hvaljene u ovom bolesnom društvu gdje se onaj ko ne uživa popularnost i ko se ne pojavljuje u novinama i na televizijama nije ništa ostvario u životu.
Sve dok ih ta njihova djeca, sutra kada im kao roditelji-servisi više ne budu mogli da ispunjavaju želje i kad ne budu više dosezali do visina njihovih zahtjeva, ne odbace kao stare, istrošene cipele. Tada će valjda shvatiti da su negdje pogriješili i da ništa dobro nisu uradili svojoj djeci. Već naprotiv. Možda će kasno biti da im objasne da nisu centar svemira i da se svijet ne vrti oko njih; i da na kraju sreća i nije u tome. Već u onome što sami spoznaju, osjete, iskuse, nadojeni našim savjetima i pažnjom, ali samo u onoj mjeri u kojoj je dovoljno da sami sutra koračaju kroz život, da se grade, sklapaju prijateljstva, biraju ljubavi, životne pozive, ali bez roditelja suflera.
Za minimagazin.info : Marija R.
Autor: minimagazin.info