Već hiljadama godina je sveto mjesto, a Aboridžini ga zovu Karlu Karlu. Kada su ga Evropljani prvi put vidjeli, u devetnaestom vijeku, dali su mu ime Đavolji klikeri.
Neobjašnjivo mjesto koje ulijeva strahopoštovanje – naizgled nestabilne granitne gromade se savršeno uklapaju u ovu sliku te samom mjestu daju notu nekog antičkog svetilišta.
Karlu Karlu se nalazi na sjevernoj australskoj teritoriji, a najbliži gradić je udaljen oko 100 kilometara (Tennant Creek). Plitka dolina u kojoj se kamenje nalazi je prepuna ovih ogromnih i, najčešće, okruglih granitnih gromada. Stvarno se čini da je neka džinovska sila (možda, ipak, ne đavo) igrala partiju klikera, ali je nije uspjela završiti.
Naravno, Aboridžini koji žive u ovom području imaju svoje priče o stijenama. Jedan od mitova koji se razvijao godinama je da su ove stijene zapravo jaja Dugine Zmije (još jedan aboridžinski mit).
Jedan od mitova govori o Rasporedu (Đavo kod Aboridžina) koji je putovao kroz ovo područje. Dok je hodao, od kose je napravio pojas koji su inače nosili muškarci. Dok je okretao kosu, nekoliko vlasi je palo na zemlju i tako su nastale Karlu Karlu stijene. Kada je drugi put prolazio, pljunuo je nekoliko puta i stvoren je i ostatak kamenih gromada.
Ovo zemljište je, kao što ste i pretpostavljali, bilo oduzeto od Aboridžina. Ipak, 2008. godine je vraćeno vlasnicima, odnosno njihovim nasljednicima, što je obilježeno spektakularnom proslavom. Karlu Karlu je iznajmljen australijskoj službi za održavanje parkova te ga zajednički vode ta kompanija i domorodci.
Formiranje ovih stijena je trajalo veoma dugo. U suštini, postoje dva koraka koja su se dogodila prilikom njihovog nastanka. Magma u zemljinoj kori se stvrdnjavala milionima godina unazad i tako su ove granitne gromade stvorene. Slojevi pijeska koji su se nalazili na vrhu su stvarali ogroman pritisak na granit, a kako se zemljina kora preklapala granit je podignut prema gore.
Sada slijedi i drugi dio priče. Nezaobilazna izloženost vodi je uslovila da se sijene, malo po malo, počnu lomiti. Ovo je stvorilo sloj veoma labavog materijala oko podnožja blokova koji su, kada su stijene u potpunosti izbile na površinu, nestali pod naletima vode i vjetra.
Kako su mileniji prolazili, tako su se i stijene trošile te su postajale zaobljene usljed hemijskih procesa koji su djelovali na rubove velikih, kockastih gromada. Zbog toga neke od ovih stijena podsjećaju na džinovkse glavice crvenog luka, sa vidljivim slojevima.
Neke stijene su podijeljene na pola, kao da je sam đavo izgubio partiju klikera i u naletu bijesa ih prepolovio. Ipak, one su se razdvojile pod uticajem sunca. Kako sunce jako grije tokom dana, tako se i stijene griju. Međutim, tokom noći dolazi do njihovog hlađenja i pucanja, a neke su se čak i razdvojile na dva dijela.
Karlu Karlu je jedno od najstarijih svetilišta koje i danas služi u te svrhe. Posjećuje ga veliki broj australijskih domorodaca i, iako su posjetioci sa strane dobro došli, trebali bi se ponašati sa istim strahopoštovanjem sa kojim ulaze u crkvu, džamiju ili sinagogu.
Autor: minimagazin.info