On voli crvene haljine. Nije važno koja žena ih nosi. On voli pažnju. Nije važno od koje žene stiže. Njemu su žene objekat. A on je radnja.
On voli kako zvuči: “Volim te”, pa to izgovara samo da bi to iznova čuo. Nije važno kome. On misli da voli, a u stvari želi da bude voljen bez da mora da voli. Jer kad nekog voliš, to je obećanje. A on ne ispunjava obećanja.
On se pravi da mu fali samopouzdanja, jer mu je ego dobio gliste pa je stalno gladan novih riječi koje veličaju njegovo postojanje. Kao što kurva priča predimenzionirano o poštenju, on priča o povjerenju.
On je dobar drug, loš ljubavnik, čovjek koji ne zna da li je došao ili pošao, koji kao slon u prodavnici kristala lomi emocije. Slučajno. On je fabrika izgovora, samostalni proizvođač loše upakovanih emocija, prvak u osvajanju, početnik u ostajanju.
On je od onih za koje izgovorite: “Voljela bih da mi se nisi desio nikad.” A u sebi dodate: “A ko zna zašto je dobro da jesi?” On je sedmica na lotu za koju ste izgubili listić, najljepša haljina s pokvarenim dugmetom, ohlađeno omiljeno jelo, potrošen parfem.
On je onaj što više kaže kad ćuti, jer sve ono što izgovori često ne misli, ali mu dobro zvuči. On na pitanja odgovara pitanjem, jer mu odgovori ne idu u prilog. Od priloga voli prilošku odredbu za način. “Kako? Da niko ne (sa)zna.”
On će, na kraju, ostati sam. Ostavljajući mnoge usamljene. I on više nije On.
Izvor: Krempitushka
Autor: minimagazin.info