Ovaj pretopli novembar je kao stvoren za prebiranje po uspomenama, kao da budi neku sjetu, a ni južina apsolutno ne pomaže. Uvijek sam mislila da ću sa godinama sve manje razmišljati o tim nekim danima djetinjstva, posebno sada kada imam jedno u kome aktivno učestvujem, koje treba da oblikujem i uljepšam. Ali uspomene naviru i sve me podsjeća na onih, jedva osam, godina bezbrižnog predratnog djetinjstva.
Elem, šetam neki dan Tropic centrom i naiđem na jednu od akcija koje jednostavno ne možete da ne primijetite. Znate ono “kupiš jedan, drugi dobiješ gratis”, “50% na određene artikle”… Ovoga puta na akciji je bilo suđe, lijepo, bijelo sa tufnama, baš kao ono što se nekada koristilo. Onda kada je svijet bio ljepši, kada smo imali samo dva kanala na televizoru, kada su djeca po cijeli dan bila napolju i kada su bake bile žive.
Ja i dan danas mislim da je moja baka u to vrijeme trebalo da bude zaštitno lice tih šerpica, jer se ne sjećam da sam je ikada vidjela bez jedne u ruci. Ona je bila ona klasična baka po kojoj nikada nisi bio sit i uvijek si bio premršav i imala je posebne metode da sve unuke natjera da uzmu bar još jedan zalogaj. S druge strane, onih nekoliko jela koje je znala napraviti pripremala je najbolje na svijetu i nikada ti nije bio dosta.
Njen hljeb umijesen u, upravo jednoj tufnastoj posudi, znate onoj velikoj što podsjeća na neki šešir okrenut neopako, najbolji je hljeb koji sam ikada probala u životu, a dan danas ne postoji pekara koja ga može napraviti bolje, mekše i ukusnije. A fritule, fritule su posebna priča…
Kao da je sada vidim kako sjedi i kuhačom energično miješa upravo tijesto za fritule i priča o partizanima, Nijemcima, bježanju… A povremeno prekine priču da napomene kako se fritule mijese dok kuhača ne ostane čista. Tek kasnije, kada sam pokušala praviti svoje, shvatila sam šta joj to znači, jer kao petogodišnjakinji mi nije bilo jasno kako kuhača može biti čista ako je u tijestu…
Imala je i jedan lončič iz koga nas je pojila hladnom vodom u koju je uvijek sipala par kapi vina: “Jer čista voda ni u cipeli ne valja”.
Nevjerovatno mi je kada se sjetim da njene naborane, grube ruke i dan danas pamtim kao najmekše koje su me ikada mazile, ali bake su takve, bake ostavljaju baš takav utisak.
Iz sjećanja me prenula gospođa koja me slučajno udarila korpom dok je žurila na kasu i onda shvatim da već 15 minuta stojim ispred police sa posuđem, tupavo se smješkam, a suze samo što mi nisu navrle.
Dobra strana je što je ovo prva akcija zbog koje se nisam smrkla, a traje u svim Tropic i Moj Market trgovinama. Uostalom koga može naljutiti suđe na tufnice? Ono bakino?
Izvor: Kućica
Autor: minimagazin.info